Priče El Maestra

I sto onda? Gdje traziti slobodu ako se ona sakrila? A znate li zasto? Zato jer ja nisam osjetio njezin dolazak i njezinu prisutnost. Ta sloboda duse, potpuna predanost t om osjecaju, bez vanjskih faktora, postizanje mira u srcu i dusi.

O, da to je ta snaga, to ke ta energija, pa makar trajala i nekoliko minuta, ali se borba za to isplati jer osjecaj je vrijedan iskustva i ljepote zivota, ovdje i sada, bas sada iako rijeci prolaze i dalje i vec su na paradoksalan nacin postale proslost, proslost koja tako kompleksno utjece na misli.

A zasto? Zato jer nema stajanja, ali nema niti predaje. Upornost i trud vodi prema entuzijazmu i kreativnosti.I osmijesi i suze su dio toga puta, a kada zapusu hladni vjetrovi i padnu teske kise, kada se dijete vise ne smije kao dijete, tada se javljaju osjecaji tmurnosti i povremene patnje, straha, ali ipak negdje dublje u srcu ostaje nada, nada koja se vodi prema snazi, snazi volje u to da ovaj svijet moze biti ljepse mjesto za zivot, bas ovdje i bas sada,jer to se ne moze kupiti, taj osjecaj ispunjenosti i zahvalnosti su trenutke koji su prekrasni i koji su zaista ispunjeni srdacnoscu i iskrenoscu.

A, eto, ovih dana mi raspolozenje varira, ali uglavnom mi sada krece na bolje.

Evo jedne pjesme koju sam jos napisao 17. ozujka 2015., ali sam je tek nedavno pronasao u svojoj arhivi, a uskoro kad malo poslozim ladice, bit ce toga jos.

Oaza snova

Povedi me u oazu snova
Da zapamtim tvoj smijeh
Nauci me i srce mi takni
Jer za mene si najljepsi cvijet

Krenut cu za tobom
Jer vrijeme mi je
Predugo cekam dan
Da ozivim uspomene

Srcu mome ti si dar
Ljepota koja je tu
Vjeruj mi ja zelim
Biti u tvome snu

Ponekad pomislim da me neke stvari u zivotu poprilicno muce i zato mi je tesko odluciti kada da se napokon pokrenem.
Ono sto me ovih dana poprilicno uznemirilo su tracevi. I to tako sto se neki ljudi pocinju bas lose ponasati prema meni.

A, eto sjecam se da sam i prije bio dosta naivan, i to je taj povremeni naivni optimizam koji me ovih dana poceo onako poprilicno stajati zivaca. A, eto, i vrucina me jos dodatno cini nervoznim. A bas sam prije dva dana htio napisati da lagano ulazim u zen fazu. Dosta toga me u zivotu zbunjuje, cini mi se kao da se neke stvari u zivotu ipak na neki nacin doimaju jos prezahtjevne za mene.

Cini mi se da je taj nedostatak drustvenosti tijekom srednje pomalo utjecao na to da se ponekad osjecam veoma zapostavljenim, a jos je i tu ta zelja za prijelazom iz introvertnosti u ekstravertnost. Pa, eto, tako, mislim da ponekad previse kompliciram neke stvari, ali eto, razocarenje u neke ljude povrermeno bivakju bas velika, no ipak se nadam da ce uskoro doci i do vise podrske.

Tako da eto, malo sam i tuzan , a opet s druge strane i zadovoljan jer nisam si dozvolio da se previse upustim u svadje i udarce ispod pojasa.
Tako da eto, cinjenica je da se neke stvari zapravo i prebrzo dogadjaju na paralelnim bazama, no eto ,kao i u sprtu, na greskama se uci.

Pa, eto, ovim putem zelim jos i reci to da se nekako mi cini da je nekad bolje dozivjeti razocarenje nakon kraceg poznanstva, nego kada bi se to vec baaziralo na nekakvom dubljem i povezanijem odnosu. Prijateljstvo definitivno nije igra, ja dosta lutam u onome sto mislim da bi moglo biti prijateljstvo, ali eto, ipak se nadam da cu uskoro i bolje upoznati ljude koji zaista zele pruziti ugodan prijateljski osjecaj i kojima je zaista iskreno stalo.

I tako, ono nesto sam ovih dana veoma opusten, ali opet me s vremena na vrijeme uhvati neki period kad uocim da jos uvijek mi se povremeno dogodi taj nedostatak samopouzdanja. To mi bas onako stvara neke situacije koje su mi pomalo zbunjujuce.

Primjerice, nekoliko ljudi za koje sam mislio da su mi bliskiji su se poceli nekako medjusobno svadjati, a time i udaljavati jedni od drugih., pa i od mene.
Nekako unatoc tome sto mi je dosta tih ljudi drago, neke poteze ne mogu podrzavati, a nazalost nemam dovoljno hrabrosti za konkretniju javnu kritiku.
To me poprilicno onako, stvara neke osjecaje koji me onako bas ajmo reci, gnjave.
javascript:%20void(0);javascript:%20void(0);javascript:%20void(0);
Nekako previse se toga dogadja u kratko vrijeme, a ja se u tomu bas i ne snalazim.I onda su jos i ta neka kak bi rekao ignoriranja, pa ljudi nemaju vremena, ma bas sam ono, nije da mi je bas lose, ali se dosta toga nakupljavalo, i neke stvari koje prije bas i nisam primjecivao, mi dolaze u nekom paketu.

Ali, eto , ipak imam jos taj neki umjereni optimizam uz kojeg nastojim biti cim bolji u onome sto mi se trenutno ponudjuje.

Pa, eto, nisam vec neko vrijeme pisao, nisam imao inspiracije. Ustvari, imao sam inspiracije, ali sam povremeno zaboravio tu inspiraciju na bolji nacin izraziti. Uh, u proteklo vrijeme mi se dogadja da nekako previse toga pokusavam raditi paralelno, te takovi misaoni procesi budu povremeno iscrpljujuci.

No, eto, neke svoje odluke pokusavam shvatiti na nacin da cujem i misljenje drugih ljudi. To ne znaci nuzno da cu ja svoj stav promjeniti, ali mozda dodje i do jos bolje inspiracije. Nastojim nekako pogledavati situacije iz vise perspektiva, radilo se to o setnji koja traje desetak minuta, ili kavici koja traje i po nekoliko sati.

Koncentraciju polaganim tempom ipak poboljsavam, a sad, koliko ce me ljudi shvatiiti...na to ipak u nekoj vecoj razini i ne mogu utjecati.

Pa, eto, nekako mi se cini da se ponekad dogodi to da prevelike brige posvecujem tamo na sto realno i nemam neki utjecaj. Zasto je tome tako?Pa, meni se cini da je to vjerojatno do procesa koji se odvijaju u mozgu. Naime, sto, mozak pamti jako puno i zaista je ponekad tesko odluciti gdje je potrebno vecu pozornost obratiti, a gdje je dobro pustiti da vremenski odmak donese bolja razmisljanja.

A, eto, blizi se i ljeto, velik broj medija ce prebrojavati koliko je turista na obali, koliko prosjecnom pucanstvu treba novaca za ugodan odmor i tako dalje. To nekako je i velika naglasenost, kao da se previse pozornosti daje u tome kako bi se skrenule brige sa zaista bitnih stvari. Sjecam se da kao mladi klinac od nekih 13 il 14 godina sam bio opusteniji, manje sam brinuo, pa i razmisljao o necemu sto je tamo dalje...ali tad sam i rjedje hvatao onaj bas ispunjeni osjecaj, dakle rjedje su bile neke vece brige, no bas zato su mozda i bili rjedji oni ispunjeniji osjecaji.

To bih opisao kao u stilu...Ponekad su potrebna i losija doba, da bi se bolje vidjelo ono sto je zaista bitno.A, eto, ponekad se osjecam strancem u vlastitom gradu, no ipak mislim da je to tek privremena situacija, i postavljajuci se prema odredjenim problemima i brigama kao necem privremenom, nekako mi je i ponesto lakse uociti ono sto mogu dati kao doprinos ljudima do kojih mi je stalo i za koje vjerujem da imaju dobrotu.

A, eto cekanje na nove prilike i mogucnosti, kao i podrsku dobrih ljudi se ponekad cini veoma dugackim, no eto, ja vidim da dobar dio mojih postupaka ima poprilican smisao, i zato zelim biti usredotocen sto je moguce vise na sadasnje trenutke, koji cine i bolje ugodnosti za ova ponekad veoma nejasna vremena.

Pa, eto, odlucio sam se i na drugi post u blogu. Nekako mi se cini da je dobro da nesto kazem o prilagodbi.
To je veoma siroka i zahtjevna tema, i samim time trazi nekako povece analize, no ja bih ipak isao u nekako opceniti stil.

Dakle, onako, secem povremeno gradom i vidim da dosta ljudi onako ima veoma uzurbani stil zivota.
Sto to zapravo utjece na to? Nekako ja mislim da dosta ljudi tu neku prilagodbu manifestiraju na nacin da ponekad previse razmisljaju o nekim drugima, a premalo o sebi.
Prioriteti se mijenjaju, i zato se i dogadja to da se onda nakupi dosta toga sto je bilo vec dulje vremena prisutno, ali je eto tempo zivota ponekad nametnut, i zato se i prevelikim planiranjem i smanjuje ona bitna i zdrava spontanost.

Nekako se meni prilagodbe cine kao svojevrsna pravila koja ponekad odu u to da ima i nedostataka emocija, kao i toga da se premalo cini za svoju srecu.Dakle, prilagodjavati u nekim procesima se treba, i to u smislu onoga sto je nekako logicno, npr. necemo doci na svadbu u sportskoj majici, ali ipak nekim dogadjajima se daju i preveliki prioriteti, te zato se i dogadja da previse se pozornosti posvecuje tomu.

Pa, eto gdjegod da se prilagodjavate, nemojte zaboraviti da zadrzite svoje osjecaje i svoja razmisljanja.

26.4.2015. Suncana nedjelja u Zagrebu

Ovo je moj ulaz u blogerske vode.

Dugo sam razmisljao o tome i eto, odlucio sam krenuti u nesto sto bi me mozda cinilo ispunjenijim.
Imam potrebu da pokusam na neki nacin opisati neka svoja razmisljanja u zivotu uz koja dolazim do ispunjenijeg osjecaja. Zelim da se bolje kreiram, i da ne zaboravim one bitne i dobre ljude koji me cine sretnim.

Pa, eto nedavno sam napunio 25 godina, covjece a , cetvrtina stoljeca! Nije to mala stvar, osjecaj je veoma dobar.Mislim da je to veoma dobro vrijeme za napokon krenuti u neke intezivnije ideje, kao i za to da nastavim tamo gdje je dobro. Volim sport, i to ne samo gledati, vec i citati o tome, kao i pronaci i povezati inspiraciju izmedju sporta i psihologije, motiviravsi se time na nesto sto bi me onako bas cinilo ispunjenijim.

Tako recimo dosta stvari iz svog zivota volim usporedjivati sa sahom. Sah mi se bas veoma dopada, jer me i to nekako uci strpljenju, kao i nepredvidljivosti, iznenadjenjima,ono, igras partiju, i mislis da si odigrao dobar potez, kad ono los, i onda krenuvsi spasavati losiju situaciju, dogadja se to da i ti potezi koji se cine dobrima, bas i nisu, jer eto, situacija je vec takva da dobre stvari nakon vecih gresaka se bas i ne primjecuju.
Pa, eto, tu trazim i paralelu sa zivotom, to me nekako bas uspijeva potaknuti na to da i te neke manje greske pokusam izbjeci.

S obzirom da sam veoma malo toga prosao za prosjecnog 25ogodisnjaka, a veoma puno toga procitao i cuo, nekako se bolje snadjem kada razmisljam o postupcima drugih, nego o svojim, ali i to se postepeno mijenja. Nekako u proteklih par mjeseci rjedje razmisljam o losijim stranama proslosti, vec se nastojim koncentrirati na one dobre strane proslosti kao poticaj za sadasnjicu.

Pa, eto, nekako mi se cini da srecu treba nalaziti i u manjim stvarima. Dobro, to ste vjerojatno vec puno puta culi i procitali, ali vjerojatno ste i kao ja na to i povremeno zaboravili. Razumijevanja je ipak nesto vise otkako sam poceo vise se otvarati ljudima, a komunikacija mi cak i bolje ide s ljudima koje poznajem krace, i bas mi je super s nekim novim uci u stil razgovora kao da se znamo godinama.
Divno je osjetiti tu ispunjenost, jer to su trenuci, volim proljetne, ljetne i ranojesenske dane, dogadjaje kao berba tresnja, grozdja, radove u prirodi.

Eto, za pocetak...uskoro, veoma uskoro nastavak!